Duh kapitalizma
Većina ljudi ima jasan stav prema kapitalizmu, bilo pozitivan ili negativan. Ali kada bi pitali ljude što kapitalizam čini kapitalizmom, koja je njegova srž ili duh, čuli bi pregršt različitih odgovora.Da bi smo odgovorili što je to duh kapitalizma, moramo prvo definirati što točno mislimo pod kapitalizmom. Trgovina, investiranje, pozajmljivanje, sve s ciljem ostvarenja profita, stari su fenomeni, poznati od početaka ljudske povijesti. Što onda razlikuje antičke ili mandarinske trgovce od današnjih, ako išta? Naivno bi bilo vjerovati da je razlog u manjku želje za stjecanjem, jer pohlepa kineskog mandarina ili starorimskog aristokrate može stajati rame uz rame s pohlepom bilo kojeg današnjeg poslodavca. Auri sacra fames ( gramzljivost za novcem) stara je koliko i povijest čovjeka, te je u svim razdobljima povijesti bilo nemilosrdnih stjecanja, neograničenih bilo kakvim etičkim normama. Što se dakle promijenilo s modernim kapitalizmom?
Najviše očita promjena je potpuna transformacija društvenog stava prema potrebi stvaranja stalno novih profita. Danas nam se ta potreba čini savršeno razumljivom, te se potiče na razne načine u svim svim svojim pojavnim oblicima. No treba se prisjetiti da bi takvo ponašanje i sustav vrijednosti u starom, kao i srednjem vijeku bili javno žigosani kao pohlepa najniže vrste i kao stajalište kojem u potpunosti nedostaje samopoštovanje. Stara katolička dogma Deo placere vix potest ( jedva da se može bogu svidjeti), koja je bila inkorporirana u kanonsko pravo i odnosila se na aktivnosti trgovaca, najbolje oslikava srednjovjekovni stav prema želji za stjecanjem profita. Što se dogodilo u povijesnom razvoju čovječanstva da bi moglo objasniti ovakvu fundamentalnu promjenu stava koji je vladao par tisuća godina?
Max Weber, u svojoj briljantnoj studiji „Protestantska etika i duh kapitalizma“ pokazuje da se moderni kapitalizam pojavio ponajprije u zemljama u kojima je kao vladajuća religija bio raširen protestantizam, ili preciznije kalvinistička varijanta protestantizma. Kalvinizam je za tadašnje doba imao jako specifičan, mogli bi čak reći i revolucionaran odnos prema novcu i njegovu stjecanju. [1] „ Ako ti Bog pokaže način na koji možeš zakonito dobiti više nego na neki drugi način, i ti to odbiješ te prihvatiš manje unosan način, onda osujećuješ jednu od svrha svoga poziva, i odbijaš bti božji nadglednik. I ne zaboravi, smiješ raditi da budeš bogat zbog Boga, a ne zbog tijela i grijeha.“ Dakle, bogatstvo je etički loše samo ukoliko predstavlja napast od ljenčarenja i grešnog uživanja života., a njegovo stjecanje je loše samo kada je u svrhu kasnijeg veselog i bezbrižnog života. Ali kao obavljanje dužnosti u pozivu ono ne samo da je dopustivo, nego je zapravo propisano. To je dakle srž protestantske etike, dužnost rada i zarađivanja povezana s jednako bitnim elementom asketizma koji pokušava odbaciti svaki spontani „prirodni“ užitak u životu. I tu dolazimo do odgovora što razlikuje antičke ili mandarinske trgovce od prvih modernih (protestantskih) kapitalista. Kroz povijest u svim su društvima postojale skupine s porivom za stjecanje novca, bilo da je poriv motiviran željom za lagodnim životom, čistom gramzljivošću ili nečim trećim. Ali nikada dotada nije neka skupina svoj poriv za beskonačnim stjecanjem opravdala isključivo vjerskom dužnošću.
Jasno je da se do 21. stoljeća taj vjerski motiv manje više potpuno izlizao, niti današnjem modernom kapitalizmu on uopće više treba. Ljudima rođenim u kapitalizmu on se čini savršeno samorazumljivim i nepromjenjivim, ali bitno je upamtiti da izvor tog sustava vrijednosti leži u etici asketskog protestantizma i u njoj treba tražiti odgovor na pitanje s početka ovog teksta. Duh kapitalizma je vjera u stvaranje profita koji je sam sebi svrha.
Da li opravdanje te vjere proizlazi iz etike asketskih protestanata, ekonomske teorije Adama Smitha i njegove nevidljive ruke, ili pak nečeg sasvim desetog, nama koji živimo u kapitalizmu 21. stoljeća više nije presudno.
napisao Vojmir Sabolić